Čovjeka cijeli život prate ocjene. Već kod samog rođenja provodi se tvz. Apgarov test koji ocjenjuje stanje kod rođenja. Ipak, najčešće i najviše u životu čovjek će biti ocjenjivan tijekom školovanja. Nikada kasnije neće biti toliko ocjena koliko u kratkom đačkom dobu. Ocjene dobivene u školi glavna su smjernica puta kojim će čovjek krenuti u život. Pitanje je treba li to tako biti. Treba li možda ipak znanje biti važnija smjernica na čovjekovu putu kroz život?
Postavimo li si pitanje koliko smo puta učili samo zbog sebe, a koliko puta samo zbog ocjena, mislim da će u najvećem broju odgovor biti da se uči za ocjene. Jasno je da su nam ocjene bitne, osobito za upis u srednju školu. Ocjene posebno ozbiljno shvaćamo u osmom razredu jer se sve svodi na računanje i zbrajanje prosjeka, računanje i zbrajanje bodova koje nam te ocjene donose pri upisu u željenu školu. Ocjene će odrediti koje ćemo znanje stjecati tijekom sljedećih četiriju godina. Nitko ne razmišlja koje će probleme donijeti neznanje koje stoji iza možda i dobrih ocjena. Dobre ocjene koje su dobivene nakon kampanjskog učenja, prepisivanja ili na prevaru nisu mjerilo znanja! Takvo znanje brzo „ishlapi“ i vrijeme koje je utrošeno na takvo učenje je uzaludno utrošeno vrijeme. Danas se često čuje da učitelji dobre ocjene moraju upisivati i zbog ucjena i prijetnja roditelja. To je posebno štetno za učenika. Šalje mu se loša poruka i loše ga se priprema za život. Moramo si postaviti i pitanje kako se u takvim situacijama osjećaju učenici koji marljivo i s puno uloženog truda obavljaju svoje školske zadatke. Osjećaju li se oni izdano ili prevareno i skuplja li se u njima gorčina koja onda dovodi do smanjenja njihovog samopouzdanja? Sve ovo navedeno posljedica je učenja za ocjene, a ne za znanje.
No, kad se konačno upišemo u željenu ili manje željenu školu, hoće li nam ocjene i dalje biti glavni cilj? Hoćemo li i dalje učiti samo za njih ili ćemo ovaj put odabrati znanje? Hoćemo li u srednjoj školi shvatiti vrijednost stvarnog znanja, a ne onog naštrebanog ili prepisanog sa šalabahtera u nuždi?!
Anamarija Višnjić, 8. b
