Jednoga dana smo išli na planinarenje na Jablanac, najniži planinarski dom u Hrvatskoj visok samo 20 metara. Polazak je bio zakazan u šest sati tako da mi je dizanje bilo prava muka. Mama mi je dan ranije spremila ruksak, pa mi je ujutro pokazivala gdje se što nalazi u ruksaku.
Uvijek govori da sve zaboravljam što je, priznajem, istina. “Rezervna jakna ti je u najvećem pretincu, čarape su ti u desnom džepu…” Meni sve to zvuči kao: “Bla bla bla jakna bla bla pretinac bla bla bla čarape”.Kada mi je sve “objasnila” oprao sam zube, najeo se te smo krenuli prema autu. Autobus je došao ispred škole pa smo se mi žurili da ga dostignemo. U ruksaku sam nosio Nutelu tešku tri tone jer je svako morao donijeti nešto od čega će nam učiteljice raditi doručak i ručak. Naravno, ja sam je zaboravio donijeti pa sam je sada nosio u ruksaku i napokon predao učiteljici.
Kada smo krenuli autobusom, svi su već sjedili. Samo sam ja tražio mjesto gdje ću sjesti. Sjeo sam kod Matije. Ubrzo smo prošli Varaždin pa više nije bilo onih dosadnih kuća i zgrada. Sada su se mogle vidjeti brijegovi, farme, te starinske i staromodne kuće. Bilo je tu i životinja kao što su krave, svinje i konji. Kroz ventilaciju autobusa došao je “seoski” miris koji nam je okrenuo želuce. No, na sreću taj je miris nestao. Osim sela mogla se vidjeti planina Velebit pa kojoj ćemo se poslije voziti. Vozili smo se i kroz šume koje su bile zapanjujuće lijepe i imale miris neusporediv s Dravskom šumom.Napokon smo stigli. Ali ne na Jablanac, nego u neki dom u kojem smo se trebali odmoriti, protegnuti, nešto prigristi…Bili smo na meteoroškoj postaji Zavižan. Tamo nam je jedan čovjek objašnjavao kako ta postaja funkcionira. Meni je to bilo vrlo zanimljivo, za razliku od većine koja je to smatrala dosadnim. Zapravo, činilo mi se da jedini ja slušam. Poslije smo tamo odplaninarili jednu rutu pa smo sjeli natrag u autobus.
Ovaj put stvarno smo išli na Jablanac. Vozimo se mi i vozimo…i vozimo. Već je pao mrak, a mi se i dalje vozimo. Svi smo bili umorni, neki su čak i spavali. Ja sam već bio nemiran jer sam htio što prije leći u krevet. Prelazili smo cijelu planinu Velebit. Jablanac je bio na drugoj strani. Mozak mi je već htio iskočiti kroz prozor od ljutnje i umora.
Jeeej, došli smo. Nisam vjerovao svojim očima. Stvarno jesmo. Sada smo pomogli nositi stvari u planinarski dom Jablanac. Ubrzo smo večerali pa i legli.
Sunce je svanulo i drugi dan je počeo. Dan prije smo za krevete koristili vreće za spavanje koje su ujutro, kada smo ih trebali spremiti, izgledale tri puta veće od torbe. “Zemljo progutaj me” – mislio sam. Nekako sam uspio nagurati vraga u vreću pa sam se onda presvukao. Sljedio je doručak, pa onda obilazak Zavratnice, jedne od najljepših uvala u cijeloj Hrvatskoj. Udaljena je cirka 15 minuta od Jablanca. Tamo raste većinom prekrasni alepski bor koji udiše mirisni morski zrak. U samom srcu uvale nalazio se potopljeni brod. Na kraju uvale nalazili su se neki izvori slatke vode koji su se mješali sa slanom vodom iz uvale. Profesorica Bišćević nam je svima dopustila da probamo tu mješavinu voda. Voda nije imla nikakav okus tj. slana i slatka voda su se pomiješale u toliko točnom omjeru da se jednostavno niti jedan okus nije osjećao. Meni je sve ovo bilo malo dosadno, ali na putu prema planinarskom domu dogodilo se nešto nevjerojatno. Naime, vraćali smo se kroz jedan umjetno iskopan tunel. Na našu sreću, tunelom je prošao šišmiš. Letio je prilično nisko. Ja sam se čučnuo i prekrio glavu rukama. Kroz rupu na rukama gledao sam to čudesno i , po meni, jako zanimljivo biće. Bio ih ponio kameru da sam znao da će se to dogoditi.Sve su cure vrištale jer su se bile bojale šišmiša. Meni to nije strašno i ne vidim razlog da se nekog stvorenja bojiš ako ti ne želi nauditi. Ja sam samo gledao ta prekrasna krila i tehniku letenja šišmiša. Kada smo se vratili u planinarski dom išli smo na ručak, a potom je bilo najavljeno kupanje. Ja nism imao kupaće gaće kod sebe pa sam se kupao u boksericama. Voda je bila 20 stupnjeva celzijusa i ja sam se smrzavao. Ne pričam ja kao da je kraj ljeta pa da je voda malo hladnija. Ne, ne, ne. Voda je bila stvarno smrzavajuća i ja nisam osjećao prste i lice. No, ipak sam se kupao jer nisam htio propustiti tu priliku. Sad sam ipak počeo razmišljati je li to bilo sasvim pametno. Nakon kupanja zaputili smo se natrag u planinarski dom i tamo smo se presvukli. Onda smo išli natrag prema autobusu. “Hvala Bogu, sve sam uzeo!”- rekoh ja pregledavajući svoje stvari. Na putu kući sjedio sam kraj Alena. Na pola puta stali smo u Burger Kingu, slično kao McDonalds, ali lošije. Tamo sam naručio jedan veliki hamburger, pomfri i coca-colu. Nakon što sam sve to s malim naporom pojeo, spremio sam stvari i krenuo prema autobusu. Autobus je krenuo za Varaždin.
Put je bio dug, ali smo napokon stigli. Pred školom me čekao moj tata koji mi je pomogao nositi stvari do auta. Krenuli smo kući. Ja sam bio vrlo umoran, ali i uzbuđen jer nema ljepšeg mjesta od vlastitog doma.
