Bio je tako lijepi, sunčani dan. Sunce me je mamilo iz kuće. Htjela sam osjetiti toplinu sunčevih zraka na svome licu. Posljednjih mjesec dana bila sam kod kuće, u svojoj sobi. Nikamo nisam išla jer je ponovno rečeno da ne smijemo izlaziti, da budemo odgovorni te da mislimo na druge, ali danas jednostavno nisam htjela slušati, samo sam htjela van, na zrak. Otišla sam u polje, iza svoje kuće. Ovo doba godine ono je pusto, ali toga dana je bilo tako lijepo, obasjano siječanjskim suncem, s ostacima snijega.
Hodala sam puteljkom, zadubljena u svoje misli kada odjednom u grmu ugledam nešto svjetlucavo i žarko. Iz grma je iskočio neobičan, maleni dječačić. Prepala sam se. Bio je neobično obučen, u neki starinski plavi kaput. Sjećam se da sam takav slični vidjela u jednoj knjizi koju smo morali pročitati za lektiru. Jako me podsjećao na Malog princa iz te knjige. Upitala sam ga tko je on, a on je rekao da je Mali princ te da je on iz bajke. Ništa mi nije bilo jasno. Ali on je uporno tvrdio da je to on, Mali princ glavom i bradom, iako nije imao bradu. Objasnio mi je da zmijin otrov nije djelovao onako kako je on mislio da će. Nije ga vratio na njegovu planetu, nego je samo nastavio padati. Imao je osjećaj kao da je padao godinama. Pitao me koji je to planet, a ja sam mu rekla da je to Zemlja. Princ je bio malo zbunjen jer ovo nije izgledalo kao mjesto na kojem je bio. Rekla sam mu da je sada u Varaždinu. Pitao me što je to Varaždin. Objasnila sam mu da je to grad, mali grad u Hrvatskoj, u Europi. Rekao je da je prošli puta bio u Africi, na nekom suhom mjestu koje zovu pustinja. Tamo je upoznao svojeg najboljeg prijatelja, pilota. On je bio jako dobar, i jako se trudio nacrtati mu ovcu. Puno su pričali o njegovom planetu i njegovoj ruži. Bio je tužan jer već dugo nije vidio svoju ružu. Pitao me ima li i kod mene ruža. Odgovorila sam da ima, ali da je sada zima te da one ne cvatu, no ako želi ostati do proljeća, pokazat ću mu jedno dvorište u svojoj ulici koje je puno ruža. Nije mu se ostajalo tako dugo. Htio je malo prošetati sa mnom.
Hodali smo u tišini, jedan pored drugog. Hodali smo dugo vremena. I ne znam kako, ali stigli smo do moje škole. Škola je bila prazna. Mali princ me upitao kakva je to zgrada. Odgovorila sam da je to škola, mjesto u koje odlaze djeca da pišu, crtaju, pjevaju, da se smiju i da se druže. Ali sada u školi nema djece. Mali princ je upitao zašto.
„Pa, nema škole jer je korona virus. Odrasli su se jako zabrinuli i uplašili. Puno je bolesnih pa zato ne idemo u školu.
„A što je to korona virus?“, upita Mali princ.
„To je virus koji je nastao u Kini. Sada vlada cijelim svijetom. I cijeli svijet je zatvoren u svojim kućama.“
Mali princ se zamislio. Nije mu bilo jasno kako je jedan mali virus mogao to učiniti. Rekla sam mu da ni meni nije jasno. Samo što znam je da odrasli stalno pričaju o broju zaraženih, o broju umrlih, o brzini širenja i još puno drugih čudnih stvari. Odrasli nas stalno upozoravaju da se ne smijemo družiti, da pazimo na razmak, da se ne grlimo. Ništa ne smijemo.
Mali princ me zagrlio i rekao da će i to proći te da će dobro pobijediti jer je tako u bajkama. A pošto on dolazi iz bajke, on to najbolje zna.
Otišli smo mojoj kući. Jednog dana ga više nije bilo. Mislim da mu je previše nedostajala ruža.
Klara Grobotek, 8.r
