Znam da sam još mala i da, kako drugi kažu, ništa ne znam o stvarnom životu. Životu ozbiljnih, pravih ljudi. Ipak, znam kako bih htjela da taj život izgleda. U tom životu živjela bih svoj san. Imam tisuće snova, svaki dan nešto novo. Danas želim biti veća i sjajnija od zvijezda, sutra ću htjeti spavati, možda se i ne probuditi. Jučer sam htjela… Više se i ne sjećam.
Nisam jedina koja se tako osjeća, nisam jedina koja želi doseći najviše vrhove svijeta, nisam jedina koja želi letjeti i nikada ne pasti, nisam jedina koja se boji, koja sumnja u sebe. Nadam se da je tako.
Snovi dolaze jako brzo, a odlaze još brže. Ako želiš putovati brzinom svjetlosti, prvo trebaš pronaći način kako uhvatiti svoj san. Kada ga uhvatiš, tada te ništa ne može spriječiti.
Uloviti san, kako je to moguće? Možda mu trebam postaviti zamku, staviti mu lanac oko vrata i stalno ga vući sa sobom. Tada nećemo zaista živjeti svoj san, nego ćemo živjeti s njim. Bit će uvijek pored nas, ali mu nećemo dopustiti da djeluje. Bit će zarobljen, a snovi su slobodni. Ako to napravimo, mi postajemo naša najveća prepreka, a sebe nećemo moći tako lako prijeći. Što ako prestanemo loviti svoj san, ako pustimo da on lovi nas? Stalno ćemo čekati taj san kao vlak usred mora. Sam od sebe sigurno neće doći. Trebamo mu izgraditi prugu, prije pruge treba sagraditi most na površini ili tunel ispod mora, da ga nitko ne vidi. A na početku treba imati plan kako ćeš ga sagraditi. Bez plana ništa neće ispasti dobro. To sam već i sama naučila.
Jednoga dana sam se probudila i sjetila da želim isplesti vestu. Kupila sam vunu, igle, pogledala nekoliko videa kako plesti i počela sam. Isplela sam mnogo manjih dijelova i počela ih spajati u vestu. Kada sam došla do rukava, nisam ih mogla spojiti za tijelo i shvatila sam da sam koristila krivu vunu, vesta bi bila preteška i ne bi se mogla nositi. Nisam uspjela, samo zato jer nisam imala plan, nisam razmišljala o procesu izrade, nego samo o završnom proizvodu. I san, kako bi funkcionirao, treba prvo dobro isplanirati. Najviše treba misliti na proces rada, jer ništa nam neće biti servirano na pladnju. Treba uložiti jednako mnogo vremena u planiranje kao i u stvaranje.
Kako bi ulovili svoj san, moramo trčati zajedno s njim, ne smijemo tražiti prečace i zaobilaziti pravi put. Ipak, ne smijemo pretjerati, ne smijemo trčati za njim prebrzo, a niti presporo. Kao i vlak, ako urani morat će dugo čekati da u njega uđu putnici što će ga učiniti ljutim. Mislit će da svi ostali kasne, neće biti sretan. Ako zakasni, putnici će isto kasniti i tako na svakoj stanici, nikada neće doći na svoje odredište zadovoljan. Mi smo taj vlak. Vlak koji putuje kroz život, od stanice do stanice. Putuje preko mirnih livada, uz brze rijeke, brdovite, slomljene pruge. Idemo kroz život sakupljajući sve te želje i snove, trpajući ih u vagone. Neki će ostati spavati na svojim sjedalima, nitko ih neće htjeti probuditi. Neki će izaći na krivoj stanici. Samo oni najjači, najizdržljiviji dospjet će do svoga cilja. Ne trebamo se iznenaditi ako svoj san ulovimo u nekom drugom obliku. Ponekad je ono što dobijemo bolje od onoga što smo željeli. Ja sam htjela vestu, a dobila sam najtopliju vunenu dekicu.
Uskoro me čeka važna odluka. Odluka koja će utjecati na moj san. Muče me brojna pitanja. Hoću li odabrati pravi put? Hoću li uspjeti? Hoću li biti dovoljno dobra? Što me čeka?… Znam da nisam jedina. Prvi korak je već napravljen. Ti i ja, mi smo ovdje, hodamo Zemljom i to će nam za sada biti dovoljno. Tako se osjećam, nadam, vjerujem.
Lana Mutvar, 8.a
