Završila je još jedna nastavna godina i školske su se klupe ispraznile. Ispratili smo još jednu generaciju učenika koja nakon osam godina odlazi u nove borbe i pobjede, završava osnovnoškolsko obrazovanje i započinje svoj put u nemirnim vodama srednjoškolskog obrazovanja.
Kako je bilo, što očekuju, čemu se nadaju naši osmaši možete saznati u dijelu govora kojim se na svečanoj podjeli svjedodžbi publici obratila učenica 8.c razreda Vita Klapež…
Svemu lijepome jednom dođe kraj, pa je tako došao završetak i ovom našem osmogodišnjem druženju. Sve što nam se u tih osam godina izdogađalo ne bi stalo na ovaj papir. Ukratko, mi smo jedinstvena generacija. Zadnje dvije godine zahvatio nas je virus Covid-19 te smo se za vrijeme online nastave i sami uvjerili koliko nam je u školi zapravo lijepo. Taj nas je virus spriječio da odemo na maturalno putovanje, ali sigurna sam da ćemo i ovako kroz život nositi mnogo uspomena na osnovnu školu. Sada iz iste izlazimo drugačiji nego što smo došli, ne samo fizičkim izgledom već i s više znanja i zrelosti. Za to su prvenstveno zaslužne naše učiteljice i učitelji kojima ovom prilikom od srca zahvaljujem. Jedno ogromno hvala dugujemo i razrednicama 8. a, b i c razreda Davorki Bišćević, Silviji Hrnčić i Silviji Špiranec koje su nas trpjele ove zadnje četiri godine te bile brižne i pravedne prema svakome od nas. Da ne zaboravim spomenuti i učiteljice Rajku Bedenik, Silviju Grđan-Hosni te Maricu Kranjec koje su nas vodile u nižim razredima. Njima također jedno veliko hvala. Ovim putem zahvaljujem i ravnateljici IV. OŠ Varaždin gospođi Jasmini Dvorski te stručnoj službi škole. To su naša gospođa pedagoginja Snježana Šitum i gospodin psiholog Matej Fiškuš koji su nam uvijek bili na raspolaganju. Htjela bih još spomenuti i tete čistačice, naše domare, tete kuharice te sve one koji ovu školu čine ugodnim mjestom za boraviti.
Ema Brkinjač, Ana Radev i Lana Tumpa, učenice 8.b razreda, svoj su pozdrav uputile pjesmom Gustava Krkleca Srebrna cesta:
Ja ne znam tko si? Čuj me, dobri druže,
kad padne veče ponad tvoga krova,
kroz mrak se javi ćuk i hukne sova,
a oblaci ko jata ptica kruže
nad tornjevima sela i gradova –
izađi u noć… idi… Divlje ruže
opijat će te putem. Trn će cvasti,
otvorit oči lopoči na vodi.
Izađi… idi… Srebrn plašt će pasti
dalekom cestom, kud te srce vodi.
Ti znadeš i sam da svjetove nosiš
u samom sebi, i da na dnu duše
sja jato zvijezda, ponori se ruše
i – ako hoćeš – oluji prkosiš
olujom, koja u tvom bilu huji.
Izađi u noć. Pjevat će slavuji
u crnom grmlju. Žuborit će vrutak.
Nad glavom će ti bijela zvijezda sjati.
I ako hoćeš, ti ćeš za trenutak
vidjeti boga što te cestom prati.
Ne vjeruj noći, čovjeku, ni buri
što kida greben tvoje volje. Gazi
na putu zmiju, guštera na stazi,
i budi kao putnik što se žuri
dalekom stepom zelenoj oazi.
Izađi u noć… idi… Divlje ruže
opijat će te putem. Trn će cvasti,
otvorit oči lopoči na vodi.
Izađi, druže… Srebrn plašt će pasti
dalekom cestom kud te srce vodi.
Svečanosti događaja pridonio je i učenik 8.a razreda Igor Zbodulja koji je još jednom pokazao svoje umijeće sviranja harmonike.
Dio atmosfere možete osjetiti u galeriji fotografija koja slijedi.
