Branko Kladarin, putopisac i avanturist, posjetio je sedamdesetak zemalja euroazijskog kontinenta i svoja iskustva pretočio u putopise. Za Školski puls IV. OŠ Varaždin odgovorio je na nekoliko pitanja…
Što vas je potaknulo na putovanja?
Potaknula me znatiželja i želja za upoznavanjem drugih zemalja i ljudi. Moj prvi doticaj sa putovanjima bio je preko knjiga putopisa poznatog bosanskog putopisca Zuke Džumhura, koji me zarazio svojim nadahnutim stilom pisanja.
Kako odabirete zemlje koje ćete posjetiti?
Moj interes je ograničen na zemlje euroazijskog kontinenta, pri čemu nastojim spojiti egzotičnost lokaliteta s izazovima koje pruža. Obično ne posjećujem tipične turističke destinacije oko kojih se roje gomile turista, nego tražim manje poznate i neistražene lokalitete koji za mene predstavljaju veći izazov.
Kako se pripremate za putovanja?
Pripreme su obično vrlo kratke, dan-dva, a podrazumijevaju izradu plana putovanja po danima, pripremanje opreme i odjeće i njihovo slaganje u ruksak. Osim toga redovito imam kondicijske treninge koji su jako bitni kao priprema za fizičke napore na koje nailazim na putovanjima.
Koliko dana obično ostajete u nekoj zemlji?
Najčešće 10 do 15 dana.
Koji je vaš popis stvari bez kojih nikad ne putujete?
Na putovanja uvijek nosim fotoaparat i nekoliko objektiva kao i tiskani vodič iz edicije „Lonely planet“, bez kojega nigdje ne putujem.
Putujete li više sami ili u društvu? Što više volite?
Budući da je većina mojih putovanja povezana s nekim opasnostima i rizicima uvijek putujem sam, iako to baš i nije mudro. Naime, ako se nađem u bilo kakvoj opasnoj situaciji nitko mi ne može pomoći nego se moram sam spašavati.
Koliko ste zemalja do sad posjetili?
Ne brojim zemlje koje sam posjetio, ali znam da sam objavio 70-ak putopisa, pa je to otprilike i brojka zemalja koje sam posjetio.
Koje su zemlje ostavile poseban dojam na vas? Zašto?
Sibir u Rusiji i indijski dio Himalaje su me najviše impresionirali. U Sibiru sam bio fasciniran velikim jezerom Bajkal koje je po zimi zamrznuto i preko kojega sam se vozio automobilom. S druge strane, Himalaja pruža divne vidike, izazov je za penjanje na snježne vrhunce, a također su me impresionirali budistički samostani, kao zanimljive graditeljske cjeline usred negostoljubivog himalajskog krajolika.
Postoji li zemlja koja vas je razočarala?
Ne postoji. Budući da sâm odabirem zemlje u koje putujem, unaprijed znam što me čeka pa nema neugodnih iznenađenja.
Kada najviše uživate i što najviše volite raditi na putovanjima?
Moji dani na putovanjima su vrlo zahtjevni i naporni, tako da uživam kada mogu sjesti, odmoriti i voditi zanimljive razgovore s lokalnim stanovnicima. Iz tih razgovora često se rađaju dugotrajna prijateljstva.
Postoje li trenuci u kojima se dosađujete na putovanjima i ne znate kako bi proveli vrijeme?
Ne, moj raspored na putovanjima je vrlo zgusnut, tako da nikada ne osjetim dosadu.
Zašto ste se odlučili napisati knjige Djeca Himalaje?
Htio sam da djeca u Hrvatskoj upoznaju jedan sasvim drugačiji svijet od našega, da mogu usporediti svoje živote sa životima siromašne himalajske djece koja žive u surovim klimatskim uvjetima, često bez struje, vode, interneta, s oskudnom prehranom. Nakon čitanja „Djece Himalaje“ vjerojatno će više cijeniti sve ono što se kod nas podrazumijeva, što je normalno: trgovine prepune namirnica, obilne ručkove, čiste kupaonice s toplom vodom, rasvjetu, moderne škole…
Što obično kupujete na putovanjima? Koja Vam je najdraža
uspomena s putovanja?
Rijetko kad nešto kupim na putovanjima. Najčešće poneki poklon svojoj djeci i magnet koje me s vrata frižidera podsjeća na putovanja.
Jeste li ponekad pomislili da odustanete od putovanja?
Nisam. Ako je putovanje dobro isplanirano i ako sam obavio fizičke pripreme, putovanje uvijek realiziram.
Ida Vidaček, 5.b