Povodom zanimljivog predavanja održanog u IV. osnovnoj školi Varaždin u sklopu projekta PuP razgovarali smo s varaždinskim putopiscem Damirom Vujnovcem koji nam je slikovito prenio svoja iskustva s putovanja, od jadranskih kampova do Sahare.
- Koje je bilo vaše prvo putovanje?
Prvog se putovanja i ne sjećam, možda je to bilo u Slavoniju ili na more, naravno – s roditeljima.
Rana putovanja kojih se sjećam bile su duge vožnje u malenom automobilu do kampova na jadranskoj obali ili otocima, a kasnije su to bila poslovna putovanja Europom.
Mogao bih reći da je putovanje koje je otvorilo moju glad za istraživanjem Bliskog istoka i Afrike bilo putovanje Izraelom. Tamo sam se, na mjestu spajanja Azije i Afrike, susreo s mješavinom kultura, običaja i tragova povijesti u arhitekturi, ali i u međuljudskim odnosima.
- Koje Vam se putovanje najviše svidjelo i zašto?
Od svih me se putovanja najviše dojmio boravak u izbjegličkim kampovima naroda Saharawi, u alžirskom dijelu Sahare. Oni tamo žive već 45 godina i zbog politike i interesa svjetskih sila ne mogu se vratiti u svoju domovinu Zapadnu Saharu.
Njihovo gostoprimstvo i ljubaznost te želja za normalnim životom kakav mi poznajemo urezali su mi se u sjećanje toliko duboko da su postali dio moje svakodnevice. Neprestano razmišljam o tome kako bih im mogao pomoći, olakšati izbjegličke dane ili napraviti nešto da pomognem promijeniti njihovu budućnost u pozitivnom, sretnijem smjeru.
Život u pustinji čovjeku pomaže da razmisli o vrijednostima koje slijedi u životu. Meni je boravak u Sahari pomogao u nastojanju da pronađem boljeg sebe.
- Kojim prijevoznim sredstvima najčešće putujete?
Najčešće putujem automobilom, no volim putovati i zrakoplovom. Najljepše mi je putovati pješice, kretati se polako i putem susretati ljude.
Svaki od tih načina putovanja je dobar, svako kretanje je zanimljivo na svoj način. I putovanje biciklom mi se čini zanimljivim, no nisam još putovao biciklom dalje od našeg Varaždina.
- Imate li neku anegdotu ili zanimljivo sjećanje s vaših putovanja?
Tijekom putovanja minibusom između gradovaa Marivana i Sanandađa u kurdskom dijelu Irana slijepe su djevojke plesale od sreće koju je kod njih izazvao susret sa mnom. Ne sjećam se da je itko koga sam na putovanjima sreo tako reagirao na naš susret.
Ima tu još susreta usred pustinje sa Saharcem Šehom koji govori naš jezik, zatim susret u Ammanu (glavnom gradu Jordana) s Feisalom, Jordancem afganistanskog porijekla koji je nekad davno studirao u Varaždinu i još se sjeća varaždinskih ulica, starog grada i dragih ljudi s kojima je proveo svoje varaždinske dane.
Krenite na put, skupljajte svoje anegdote, sjećanja i iskustva!
- Volite li više putovati sami ili u društvu
Najviše volim putovati sam.
Kad putujem sam, razgovaram s ljudima koje susrećem putem, ljudi mi lakše prilaze i započinju razgovor. Tako kvalitetnije upoznajem mjesta, ljude i običaje na mom putu. Putujući samostalno ne moram svoj raspored prilagođavati željama i potrebama drugih ljudi i mogu si dozvoliti mijenjanje planova u hodu, a da to ne utječe ni na koga.
Često se, upravo zbog takvih promjena plana putovanja, nađem u zanimljivim situacijama iz kojih puno naučim. Putujući sam učim o drugima, ali i o samom sebi.
- Kako birate mjesto koje ćete posjetiti?
Oduvijek puno čitam, zanimaju me putopisne knjige i općenito putopisni tekstovi u raznim magazinima ili na portalima. Za mnoga mjesta na svijetu sam saznao čitajući i poželio ih posjetiti, steći vlastito iskustvo i ponijeti svoje dojmove s tih mjesta kući. No, posljednjih desetak godina dozvoljavam i da mjesta koja ću posjetiti izaberu mene. Slušam svoj osjećaj koji mi govori da na nekom mjestu postoji nešto što trebam otkriti pa se odvažim uputiti na putovanje i ne znajući što me sve na njemu očekuje.
Jednako sam tako naučio i slušati svoje osjećaje kad mi govore da na neko mjesto ne trebam ići.
- Kako ste došli na ideju pokrenuti projekt „Dječji glas iz Sahare“?
Na povratku iz izbjegličkih kampova pomislio sam da bih toj djeci trebao nekako pomoći. Slanjem prikupljenog novca pomogli bismo nekim obiteljima da možda mjesec dana lakše žive, no time ne bismo bitno podigli kvalitetu njihovog življenja.
Skupiti dječje literarne radove, prevesti ih, tiskati knjige i odnijeti im knjige njihovih radova bio je puno teži put i znatno zahtjevniji način pomoći od slanja novca. No, danas je zadovoljstvo knjigom i ostalim aktivnostima projekta Glas iz Sahare (putopisnim predavanjima, radijskim i TV emisijama…) veliko i kod mene i kod djece koja su u tu knjigu utkala svoj trud, svoje dogodovštine, ali i snove.
- Što najviše usrećuje djecu iz Sahare?
Djecu koja žive u Sahari vesele sve sitnice koje mi smatramo normalnim svakodnevnim stvarima, kao što su lopta, lutka ili možda bicikl. No, oni se iznimno vesele i jednom bombonu i pažnji koju im je netko pokazao donijevši im taj bombon izdaleka. Volim vjerovati da ih veseli saznanje da nisu sami na svijetu iako su sami usred pustinje. Vjerujem da ih veseli što znaju da druga djeca znaju za njih, da čitaju i slušaju priče o njihovom životu u Sahari.
- Kako izgleda svakodnevnica u dalekoj sjevernoj Africi?
Hahaha… sad bih vam trebao reći: Pročitajte to u knjizi Djeca Sahare! 😊
Dječja se svakodnevica sigurno razlikuje ovisno o tome gdje u sjevernoj Africi živite. Netko se budi u prostranoj kući i roditelji ga (ili ju) voze u školu, a netko se probudi u šatoru, odjene školsku kutu i krene pješice u neku od škola u izbjegličkim kampovima. Dan je ispunjen učenjem u školi, igrom prije i nakon nastave, pisanjem domaćih zadaća, pomaganjem roditeljima i druženjem s obitelji i prijateljima. Ako roditeljima treba pomoći, djeca će im pomagati svakog dana.
- Kako ste došli na ideju da knjigu Glas iz Sahare napišete na tri jezika?
Knjiga Glas iz Sahare je zbirka literarnih radova školske djece naroda koji živi u izbjeglištvu. Želio sam da knjiga bude čitljiva djeci koja su je pisala, kao i njihovim obiteljima pa je oni čitaju na arapskom jeziku. Također sam želio da je čitaju i djeca u Hrvatskoj i da na taj način pomognem da informacije o djeci naroda Saharawi budu što dostupnije i nama – zato su svi radovi u knjizi s arapskog jezika prevedeni i na hrvatski jezik.
Engleskim se jezikom danas služe ljudi na svim kontinentima i to je jezik koji nas lako povezuje i razumljiv je mnogima. Dječji su tekstovi prevedeni i na engleski jezik, ne bi li pronašli put do što više čitatelja dobrog srca koji će poželjeti upoznati tu djecu i možda im pokušati pomoći na neki svoj način.
Nadam se da će djeca koja su pisala te radove tako naučiti i poneku riječ engleskog i hrvatskog jezika… a možda će i poželjeti pisati još bolje i više i postati pisci. Možda i putopisci.
Elena Weiser, 7.a
