ELENA WEISER,
učenica osmog razreda IV. osnovne škole Varaždin
i članica Hrvatske državne plesne reprezentacije
u okviru Hrvatskog sportskog plesnog saveza,
progovara što je ples iz njezinog kutka,
koliko plesu pridaje pažnje kao jednoj vrsti umjetnosti,
što bi voljela postići u svijetu plesa i snova …
Elena, tko si ti? Kako je započela tvoja plesna priča?
Zovem se Elena Weiser i koliko god taj neobičan sklop imena i prezimena asocira na neka udaljenija mjesta, dolazim iz predivnog grada glazbe i cvijeća u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, mog dragog Varaždina iliti svjedoka moje opsesije plesom koja je krenula od malih nogu.
Varaždin zovem svjedokom, jer sam upravo pred Varaždinkama i Varaždincima brusila svoju ljubav prema plesu po raznim gradskim događajima koji su na bilo koji način uključivali ples. Ak’ se plesalo, ja bih se pozvala tamo! Počela sam plesati, počela sam se natjecati … Mnoge stepenice plesnog školovanja sam prošla i trenutno gradim karijeru u latinoameričkim i standardnim plesovima. Uz ogromnu podršku svojih roditelja, svakog vikenda pakiram kofere i natječem se na brojnim plesnim događajima i u Hrvatskoj i u inozemstvu. Putujem svijetom i upoznajem mnoge drage ljude.
U plesu si od malih nogu. Što je ples za tebe, profesionalno i osobno?
Ples je puno više od onoga što se dogodi u one 3 minute na plesnom podiju.
Ples je moja svakodnevica!
Ples je moje jutarnje istezanje, fizioterapija i teretana, istraživanje glazbe, osmišljavanje novih koreografija i pamćenja novih koraka, ples je igra koja traži da se baciš u pokret iako nisi skroz siguran hoćeš li uspjeti, ples je frustracija kad zaboravim korak na nastupu, ples je rečenica „Ne mogu u kino, imam trening.“ …
Ne mislim da se u životu treba odricati užitaka da bi postigao što želiš, već zapravo, ples ti pomaže da na tom putu uživaš, da se zabavljaš, da si sretan …
Za mene je ples poput opuštene joge, jer traži da ujediniš cijelo svoje tijelo, da potpuno izbrišeš glavu i pustiš tijelu da drži glavnu riječ.
Ne znam kako me ples pronašao, tamo negdje u osnovnoj školi s glavom u knjigama …
Težak je, izazovan, zahtjeva puno ustrajnosti i discipline, ali za mene je postao jedina vještina koja me ujedno zabavlja, usrećuje, izaziva na svim razinama i nadahnjuje.
Ja sam osoba kojoj je potrebno konstantno nešto novo učiti, savladavati nove zadatke, raditi brojne projekte, jer osjećam da me to bogati, ne samo kao plesača već kao i osobu. Ples je za mene velika sloboda, da mogu raditi to što volim, kreativno se izražavati, ali i samostalno određivati što ću i koliko raditi.
Kome je ples namijenjen?
Plesati mogu svi ljudi ovoga svijeta i oni s dvije lijeve i oni s dvije desne noge.
Ples briše sve kategorije roda, spola, rase, nacionalnosti …
Istina jest, da su cure sklonije plesu, jer su puno slobodnije, opuštenije, prirodnije, a dečki su u plesnim školama prava rijetkost, jer „frajeri“ često imaju neku blokadu – kočnicu u glavi, misle da će plešući ispasti ženskasti …
Osjetiti svoje tijelo u kretnji je nešto čarobno i šteta je da si neki zbog neistinite društvene osude ili pritiska ne žele to priuštiti …
Koliko je važno biti talentiran za ples?
Talent nije potreban, važna je volja i upornost.
Ukoliko imaš volju, talent se može nadoknaditi vježbanjem i disciplinom.
Razlikuju li se muški i ženski pokreti u plesnom stilu?
Alfa na sceni je tijelo. Kojem spolu pripada „snažnije“ tijelo u plesu – nema točnog odgovora. Oba spola mogu izvoditi plesni pokret jednakom energijom i snagom i istovremeno biti jednako zanimljivi i atraktivni.
Koliko vremena provodiš u plesnu studiju?
Tri puta tjedno putujem na treninge u Zagreb, jednom tjedno u Sloveniju, a gotovo svaki mjesec pohađam specijalizirane vikend trening kampove u inozemstvu.
Moji treneri su bivši i aktualni svjetski prvaci Nicolas Quesnoit, Sergej Milicij, Mišo Cigoj i Tara Bohak.
Ples doživljavam kao svoje drugo ja, smijeh moga sna, pa nijedan trening kolikogod bio naporan ne propuštam …
U plesu, ozljede često naginju ka nogama, stopalima …
Na koji način nadoknađuješ bolove, zadobivene žuljeve ….?
Da, u plesu su ozlijede često „rezervirane“ za noge i stopala. I sama sam pretrpjela ozbiljnu povredu koljena, zbog koje sam morala mirovati nekoliko mjeseci i koju dan danas znam osjetiti. No, ples obuhvaća sve motoričke sposobnosti tijela – od izdržljivosti, jakosti, eksplozivnosti, koordinacije, spretnosti, savitljivosti … Uvijek, pa tako i u plesu, važno je da treninge vodi stručna osoba koja zna kako vas dovesti do cilja, koja će pripremiti vaše tijelo za nadolazeće izazove. Ono što je također važno za vitalnost tijela, a što priznajem da radim premalo, je upravo održavanje tijela izvan plesne dvorane – svakodnevno istezanje, sportske masaže i fizikalne terapije, saune i sl. kako se manji problemi (poput grčeva i sl.) ne bi pretvorili u veće. Osobno su mi, između napornih proba, granule magnezija te vitamin C važan „imperativ“ koji pomažu u oporavku tkiva i hrskavice.
Tvoji dosadašnji uspjesi …
Bila sam 2 puta prvakinja Hrvatske kao solo plesačica, a s plesnim partnerom Andrejom Deteljom, osvojila sam brojne turnire u Hrvatskoj i u inozemstvu.
Trenutno smo, Andrej i ja, kao plesni par, 32. plesači na svijetu po službenoj kategorizaciji World Dance Sport Federation u uzrastu „Junior II“.
Kakav je osjećaj nastupati pred mnoštvom?
Gdje god nastupala, mnoštvo je ono iz čega crpim golemu energiju u plesnom performansu, kao da sam dobila adrenalin injekciju koja iz mene vadi energiju za koju nisam ni znala da postoji. Vjerujem da je svim plesačima dragocjena slobodna i glasna podrška u obliku pljeska, urlika … Što publika jače reagira, plesači mogu dati samo još i više!
Najljepša plesna uspomena / najdraža plesna koreografija?
Moj najdraži ples je rumba – senzualni ples ljubavi.
Najljepša plesna uspomena je prva titula apsolutne prvakinje plesa u Hrvatskoj.
Tvoji planovi u budućnosti?
Andrej i ja pripremamo se svakog dana za nove izazove … Za svaku sezonu oboje kažemo da će biti najbolja dosad. Jedva čekam vidjeti kakve ćemo nove kreativne projekte smisliti i ostvariti. Plesanje je poput stvaranja skulpture koja je vidljiva samo na trenutak, kaže Erol Ozan.
Plesna priča započinje, na tren je tu i potpuno nestaje.
Iza plesa ostaje neopisiv, ali opipljiv trag začarane strasti
koji je plesač prenio publici plesnim koracima i pokretima tijela
poput skulpture ili slike u umjetnosti.
Zar ne… ?
Paula Kolarić, 8.a
