INTERVJU S PRIPOVJEDAČICOM MARGARETOM PERŠIĆ
Margareta Peršić oživljava likove i priče snagom riječi te strašću za pripovijedanjem
Veseli mjesec prosinac dodatno je uljepšala naša gošća, pripovjedačica, Margareta Peršić. Pripovijedanjem nas je na kratko vrijeme odvela u bajkovit svijet kraljeva, kraljica, čarolija, hrabrosti, ljubavi i avantura.
Oživljavajući likove i priče snagom riječi te strašću za pripovijedanjem, ova vrsna pripovjedačica je bila ključni element predstave. Kroz izražajno pripovijedanje uspjela je prenijeti emocije i stvoriti maštovite slike u umovima publike.
Razgovarali smo s gospođom Peršić nakon njezina nastupa kako bismo pobliže upoznali osobu koja nas je svojim pripovijedanjem odvela u čarobne svjetove.
Jeste li Vi profesionalni pisac ili pišete iz hobija?
Pišem zato što volim pisati. Ja nisam po vokaciji pisac i pjesnikinja, ali volim pisati. Po pozivu sam pripovjedačica narodnih priča, nekad i autorskih koje nastaju od ljudi i priča koje sretnem usput te ih nakon toga ukomponiram u priču.
Dogode li Vam se blokade u pisanju? Imate li neke tehnike ili rituale koji vam pomažu pri tome?
Kad ne uspijem pisati, svaki put kad prestanu teći rečenice iz mene, mojeg srca, mislim da je kraj svijeta. U takvim situacija mi često podršku daje moj suprug obrazlažući da mi se to već događalo. Znači, treba samo vjerovati i živjeti, onda sve dođe što nam treba i kad treba.
Kako ste postali zainteresirani za pripovijedanje priča? Što vas je potaknulo da postanete pripovjedač?
Prvo sam progovorila u svojim rečenicama, a onda sam nastavila pričati ljudima.
Ali nije stvar toga. Moj otac, stric i majka su baš lijepo pripovijedali i čitali mi jako puno toga kad sam bila mala. U to vrijeme nije bilo još niti televizije.
Osim toga, kako sam bila žonglerka, onda su me stalo gurali da ja nešto i kažem.
Koje knjige ili autori su vam najveći izvor inspiracije?
Ne znam jesu li mi knjige izvor inspiracije, ali volim ih nazivati svojim prijateljima. Knjiga koja mi taj tren dođe pod ruku, najčešće s preporukom, i ako u toj knjizi nađem samo jednu rečenicu ili točku koja je napisana drugačije, promijeni mi cijeli svijet. Kao nepresušan izvor izdvojila bih Priče iz davnina i Šegrta Hlapića.
Koje vrste priča volite pripovijedati? Postoji li određena tema koja vas posebno inspirira?
Ljubav. Uvijek ljubav u svim varijantama.
Kako odabirete likove za svoje priče? Koje su karakteristike koje su Vam važne prilikom stvaranja likova?
Kao prvo, nikad ne biram ljude, nego oni budu izabrani. Osjećam se samo kao kanal koji treba određenu osobu predstavljati. Pripremam se puno prije nego što idem na scenu jer ti likovi žive u meni.
Koje tehnike koristite kako biste priču učinili zanimljivom svojoj publici?
Najčešće se koristim kulinarskim tehnikama. Vrsna sam kuharica, jako dobro sjeckam i pripremam te začinim stvari prije nego što ih predstavim drugima.
Sva znanja koja god sam uspjela steći tijekom ovih nekoliko godina koliko sam na ovoj planeti koristim u pripovijedanju – od vožnje bicikla, žongliranja, farbanja zidova, sve što sam ikad radila stavljam u tih 45 minuta.
Imate li neku posebnu priču koju smatrate svojim remek-djelom ili koja vam je posebno draga? Možete li podijeliti s nama neke detalje o toj priči?
Pa sad, ne mogu ništa nazvati remek-djelom. Mogu samo reći da me jako veseli zbirka poezije koju sam napisala i oslikala. Uvezena je rukom, jedna strana je namirisana mirišljavim uljima, zamotana je u platno, ima i svoj kist. Nikad još takva knjiga nije izašla. Ja sam napisala prvi dio. Svi oni koji kupe tu knjigu pisat će što je za njih ljubav, a ja ću oslikavati. To je dio ciklusa od četiri knjige. Pozivam ljude da se uključe. Moj poziv je stvarno ljepši svijet pa kad nađem tih 120 ljudi koji pišu što je za njih ljubav, sigurno ću imati malo veće znanje o tome.
Kako pripremate svoje priče prije nego ih ispričate? Postoji li neki poseban proces kojim prolazite? Imate li unaprijed postavljeni neki cilj ili pustite da se priča razvija tijekom pisanja?
Ne znam što da točno kažem. Ali, sve što proživim na kraju postane ili lutka ili priča ili predstava.
Jesu li vam se ikad dogodile neke zanimljive ili neočekivane situacije tijekom ispričavanja priča? Možete li podijeliti neku anegdotu s nama?
Cijelo vrijeme mi se događaju neobične stvari. Ne samo u priči, nego i u ovoj pravoj priči koju živim. Izdvojila bih, evo, jednu. Neki dan sam napisala jednom čovjeku pismo. Napisala sam mu da riječi nisu staklene perle. Tog trena mi se javlja neka žena na e-mail i kaže: „Oprostite, ja nemam novaca da kupim vašu knjigu, ali imam svoje perle i svoj nakit. Biste li voljeli uzeti te perle i nakit umjesto novca za knjigu?“. Stvarno sam se iznenadila koja je to bila koincidencija. Pišem čovjeku da riječi nisu stakle perle i to se onda stvarno dogodi. Ali, stalno bude nešto. Onako, baš čarobno.
Prema Vašem mišljenju, koja je uloga pripovjedača u književnosti? Kako gledate na to? Koje poruke ili emocije želite prenijeti publici kroz svoje priče?
Ufff…to je kompleksno pitanje.
Primijetila sam nešto što se prije nije događalo. U zadnje vrijeme pisce nazivaju pripovjedačima. Sve se češće može vidjeti da se ovdje i ondje može kupiti izvrsna knjiga pripovjedača. Ja bih odvojila pripovjedača koji pripovijeda priče na glas i u živo od onoga koji piše.
Njega bih nazvala piscem ili spisateljem, iako oni zaista i pripovijedaju samo na jedan drugi način. Mi ih ne čujemo, nego si sami stvaramo sliku.
Isto tako mislim da su, ne samo u književnost nego i u životu, ljudi gladni i žedni žive riječi i da je to djeci pa i odraslima poseban doživljaj. Kao što znamo, prije je to bio jedini način prenošenja znanja i iskustava i, ako je neko vrstan i iskusan u tome, može puno doprinijeti
tome, pogotovo što danas među djecom na skali emocija postoji zabavno i dosadno, sve ostalo su zaboravili.
Ako poslušate prijašnje dječje skladbe i poeziju koje je pisana za djecu i pogledate što se danas servira klincima (reklame i crtići), koliko je to pojednostavljeno, djecu smatraju manje vrijednima, podcjenjuju ih. Mislim da zato svako tko piše unosi riznice bogatstva u dječje duše i time stvarno stvara bolji, veći i širi svijet. Ljudi počinju razmišljati svojom glavom jer je danas presudno imati kritičko mišljenje, a ne samo ponavljati i štrebati, biti ovca. Tako će pomoći sebi i pronaći svoj put u životu.
Osim ovih što pišu htjela bih spomenut ove koji pripovijedaju, koji prenose znanje. Mislim da se ni sa čime ne može prenijeti tolika toplina i emocije raznih vrsta, kao i svi dodiri i vibracije. To je stvarno jedna silna energija. Kad pripovijedamo ljudi stvaraju slike onoga što smo mi već prije vidjeli i zapravo doživjeli kao pripovjedači tako da je to sve jedna velika kreacija. Mislim da smo svi mi kreativna bića i da trebamo stvarati.
Imate li neke savjete za mlade ljude koji također žele postati pripovjedači priča?
Slušajte druge, šutite i onda se sami doma odgovorite sa sobom. Napišite „ja“, krećite se, plešite. I čitajte. To je važno. Pripovijedanje je zapravo ples, isto kao i igra.
Osim pripovijedanja i pisanja bavite se i izradom ilustracija, igračaka i lutaka. Recite nam nešto o tome.
Ako ne pričam onda izrađujem lutke i ilustracije od recikliranih materijala i predmeta koje nađem usput ili mi ih netko da te uživam u tome.
I za kraj, uputite nas u svoje žonglerske vještine. Gdje i koliko žonglirate?
O, hvala Bogu, to je sad već iza mene. To je jedan trenutak koji sam doživjela i on je sad iza mene. Prije sam morala imati stalno masku na licu da bih mogla izaći među ljude. Više nisam u tom svijetu, skinula sam sve, nema potrebe za tim. Već više od 20 godina je to iza mene.
Sad samo povremeno nastupam sa svojim suprugom na posebnim festivalima.
Hvala Vam što ste izdvojili vrijeme za nas te s nama podijelili svoja iskustva. Želimo Vam puno uspjeha u svim budućim pripovjedačkim i drugim kreativnim podvizima.
