{"id":247,"date":"2017-10-12T09:05:38","date_gmt":"2017-10-12T09:05:38","guid":{"rendered":"http:\/\/skolski-puls.com.hr\/?p=247"},"modified":"2017-10-12T10:08:25","modified_gmt":"2017-10-12T10:08:25","slug":"planinarske-zgode-i-nezgode","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/skolski-puls.com.hr\/?p=247","title":{"rendered":"Planinarske zgode i nezgode"},"content":{"rendered":"

J<\/span>ednoga dana smo i\u0161li na planinarenje na Jablanac, najni\u017ei planinarski dom u Hrvatskoj visok samo 20 metara. Polazak je bio zakazan u \u0161est sati tako da mi je dizanje bilo prava muka. Mama mi je dan ranije spremila ruksak, pa mi je ujutro pokazivala gdje se \u0161to nalazi u ruksaku.<\/p>\n

Uvijek govori da sve zaboravljam \u0161to je, priznajem, istina. “Rezervna jakna ti je u najve\u0107em pretincu, \u010darape su ti u desnom d\u017eepu…” Meni sve to zvu\u010di kao: “Bla bla bla jakna bla bla pretinac bla bla bla \u010darape”.Kada mi je sve “objasnila” oprao sam zube, najeo se te smo krenuli prema autu. Autobus\u00a0je do\u0161ao ispred \u0161kole pa smo se mi \u017eurili da ga dostignemo. U ruksaku sam nosio Nutelu te\u0161ku tri tone jer je svako morao donijeti ne\u0161to od \u010dega \u0107e nam u\u010diteljice raditi doru\u010dak i ru\u010dak. Naravno, ja sam je zaboravio donijeti pa sam je sada nosio u ruksaku i napokon predao u\u010diteljici.<\/p>\n

Kada smo krenuli autobusom, svi su ve\u0107 sjedili. Samo sam ja tra\u017eio mjesto gdje \u0107u sjesti. Sjeo sam kod Matije. Ubrzo smo pro\u0161li Vara\u017edin pa vi\u0161e nije bilo onih dosadnih ku\u0107a i zgrada. Sada su se mogle vidjeti brijegovi, farme, te starinske i staromodne ku\u0107e. Bilo je tu i \u017eivotinja kao \u0161to su krave, svinje i konji. Kroz ventilaciju autobusa do\u0161ao je “seoski” miris koji nam je okrenuo \u017eeluce. No, na sre\u0107u taj je miris nestao. Osim sela mogla se vidjeti planina Velebit pa kojoj \u0107emo se poslije voziti. Vozili smo se i kroz \u0161ume koje su bile zapanjuju\u0107e lijepe i imale miris\u00a0 neusporediv s Dravskom \u0161umom.Napokon smo stigli. Ali ne na Jablanac, nego u neki dom u kojem smo se trebali odmoriti, protegnuti, ne\u0161to prigristi…Bili smo na meteoro\u0161koj postaji Zavi\u017ean. Tamo nam je jedan \u010dovjek obja\u0161njavao kako ta postaja funkcionira. Meni je to bilo vrlo zanimljivo, za razliku od ve\u0107ine koja je to smatrala dosadnim. Zapravo, \u010dinilo mi se da jedini ja slu\u0161am. Poslije smo tamo odplaninarili jednu rutu pa smo sjeli natrag u autobus.<\/p>\n

Ovaj put stvarno smo i\u0161li na Jablanac. Vozimo se mi i vozimo…i vozimo. Ve\u0107 je pao mrak, a mi se i dalje vozimo. Svi smo bili umorni, neki su \u010dak i spavali. Ja sam ve\u0107 bio nemiran jer sam htio \u0161to prije le\u0107i u krevet. Prelazili smo cijelu planinu Velebit. Jablanac je bio na drugoj strani. Mozak mi je ve\u0107 htio isko\u010diti kroz prozor od ljutnje i umora.<\/p>\n

Jeeej, do\u0161li smo. Nisam vjerovao svojim o\u010dima. Stvarno jesmo. Sada smo pomogli nositi stvari u planinarski dom Jablanac. Ubrzo smo ve\u010derali pa i legli.<\/p>\n

Sunce je svanulo i drugi dan je po\u010deo. Dan prije smo za krevete koristili vre\u0107e za spavanje koje su ujutro, kada smo ih trebali spremiti, izgledale tri puta ve\u0107e od torbe. “Zemljo progutaj me” – mislio sam. Nekako sam uspio nagurati vraga u vre\u0107u pa sam se onda presvukao. Sljedio je doru\u010dak, pa onda obilazak Zavratnice, jedne od najljep\u0161ih uvala u cijeloj Hrvatskoj. Udaljena je cirka 15 minuta od Jablanca. Tamo raste ve\u0107inom prekrasni alepski bor koji udi\u0161e mirisni morski zrak. U samom srcu uvale nalazio se potopljeni brod. Na kraju uvale nalazili su se neki izvori slatke vode koji su se mje\u0161ali sa slanom vodom iz uvale. Profesorica Bi\u0161\u0107evi\u0107 nam je svima dopustila da probamo tu mje\u0161avinu voda. Voda nije imla nikakav okus tj. slana i slatka voda su se pomije\u0161ale u toliko to\u010dnom omjeru da se jednostavno niti jedan okus nije osje\u0107ao. Meni je sve ovo bilo malo dosadno, ali na putu prema planinarskom domu dogodilo se ne\u0161to nevjerojatno. Naime, vra\u0107ali smo se kroz jedan umjetno iskopan tunel. Na na\u0161u sre\u0107u, tunelom je pro\u0161ao \u0161i\u0161mi\u0161. Letio je prili\u010dno nisko. Ja sam se \u010du\u010dnuo i prekrio glavu rukama. Kroz rupu na rukama gledao sam to \u010dudesno i , po meni, jako zanimljivo bi\u0107e. Bio ih ponio kameru da sam znao da \u0107e se to dogoditi.Sve su cure vri\u0161tale jer su se bile bojale \u0161i\u0161mi\u0161a. Meni to nije stra\u0161no i ne vidim razlog da se nekog stvorenja boji\u0161 ako ti ne \u017eeli nauditi. Ja sam samo gledao ta prekrasna krila i tehniku letenja \u0161i\u0161mi\u0161a. Kada smo se vratili u planinarski dom i\u0161li smo na ru\u010dak, a potom je bilo najavljeno kupanje. Ja nism imao kupa\u0107e ga\u0107e kod sebe pa sam se kupao u boksericama. Voda je bila 20 stupnjeva celzijusa i ja sam se smrzavao. Ne pri\u010dam ja kao da je kraj ljeta pa da je voda malo hladnija. Ne, ne, ne. Voda je bila stvarno smrzavaju\u0107a i ja nisam osje\u0107ao prste i lice. No, ipak sam se kupao jer nisam htio propustiti tu priliku. Sad sam ipak po\u010deo razmi\u0161ljati je li to bilo sasvim pametno. Nakon kupanja zaputili smo se natrag u planinarski dom i tamo smo se presvukli. Onda smo i\u0161li natrag prema autobusu. “Hvala Bogu, sve sam uzeo!”- rekoh ja pregledavaju\u0107i svoje stvari. Na putu ku\u0107i sjedio sam kraj Alena. Na pola puta stali smo u Burger Kingu, sli\u010dno kao McDonalds, ali lo\u0161ije. Tamo sam naru\u010dio jedan veliki hamburger, pomfri i coca-colu. Nakon \u0161to sam sve to s malim naporom pojeo, spremio sam stvari i krenuo prema autobusu. Autobus je krenuo za Vara\u017edin.<\/p>\n

Put je bio dug, ali smo napokon stigli. Pred \u0161kolom me \u010dekao moj tata koji mi je pomogao nositi stvari do auta. Krenuli smo ku\u0107i. Ja sam bio vrlo umoran, ali i uzbu\u0111en jer nema ljep\u0161eg mjesta od vlastitog doma.<\/p>\n

\n