Intervju s Tenom-Antonijom Torjanac i Dubravkom Torjancem
Daske koje život znače
Obitelj i posao idu ruku pod ruku
Gospođo Torjanac, osim što se bavite glumom, osnivačica ste kazališta Peripetija s kojim ste i danas došli u našu školu održati predstavu za djecu.
Kako je došlo do osnivanja kazališta Peripetija?
Bilo je to vrlo jednostavno, a nastalo je iz moje potrebe da stvaram. Moj je tata, redatelj Dubravko Torjanac, otišao u mirovinu. Bilo je to razdoblje korone, nismo imali posla ni jedan ni drugi pa smo odlučili osnovati nešto svoje. Ispostavilo se da je to bila odlična ideja!
Dolazite iz glumačke obitelji, kako je to utjecalo na Vašu želju da postanete glumica?
Mislim da je to jako utjecalo na mene. Nisam mogla protiv toga, protiv odrastanja i života u kazalištu. U djetinjstvu mi je bilo vrlo zabavno. Kao mala sam se skrivala u kazalištu, to je svojevrstan labirint. Tako da, oduvijek sam znala da i ja hoću biti na sceni.
Tko su Vaši glumački uzori, osim roditelja?
Glumački uzori? Nemam ih, ali možda bih izdvojila Charlia Chaplina s obzirom da smo sad u tom klaunovskom stilu.
Koliko je život glumice u Hrvatskoj glamurozan?
Pa nije baš glamurozan, pogotovo kad imaš svoje kazalište. Kad si glumac, producent, čistačica – sve moramo sami. Ne osjećam se glamurozno. Meni je ovo glamur, kad dođem u školu i djeca jako lijepo reagiraju.
Koju biste svoju ulogu posebno istaknuli?
Lisica je jedna od mojih dražih uloga, ali izdvojila bih i kuharevu kći iz Hamleta. To je isto bila komedija koju je moj tata režirao.
Koju predstavu kazališta Peripetija smatrate najuspješnijom?
Lisica bez repa je najuspješnija, to je naša prva predstava u kazalištu. Odigrala sam ju više od 150 puta u godinu i pol dana po cijeloj Hrvatskoj pa čak i malo šire. U planu nam je odlazak u Norvešku, u Oslo. Putujemo 31. siječnja 2026. godine.
Volite li više glumiti u predstavama za djecu ili za odrasle?
Rekla bih da podjednako volim predstave za djecu i za odrasle.
Imate li uz glumu vremena za privatni život?
Pokušavam se organizirati tako da uvijek nađem vremena za privatni život jer bih u suprotnom pukla. Zapravo, to je jako stresan posao i uvijek pokušavam odvojiti posao od privatnog života.
Ostaje li Vam vremena za neki hobi?
Ostaje mi vremena za hobije. Volim jako pjevati, volim kuhati i uvijek si ostavim vrijeme za to.
Život ispunjen literaturom, kazalištem i putovanjima
Gospodine Dubravko Torjanac, suosnivač ste kazališta Peripetija. Čuli smo od Vaše kćeri koje su okolnosti dovele do osnivanja kazališta. Zanima nas još čija je ideja bila osnivanje kazališta?
Nekako smo zajedno došli na tu ideju. Tena je već rekla da je za vrijeme korone ona bila bez posla, ja sam otišao u mirovinu i onda smo naprosto rekli: Ajmo mi sad ne čekati da nam se
otvore neka druga vrata, ajmo si probati sami otvoriti vrata tako da napravimo zajedničko kazalište.
Ometaju li Vas obiteljski odnosi u radu u kazalištu Peripetija i kako rješavate eventualne probleme?
Nama se kazalište i obitelj na neki način isprepliću. U nekim drugim zanimanjima ljudi imaju tu slobodu, prednost da rade do određenog vremena i nakon toga odlaze kući i bave se drugim stvarima. Mi svoj posao zapravo nosimo doma tako da smo cijela 24 sata i u kazalištu i kod kuće. Ujutro ustanemo i planiramo što treba, tko treba – netko ima predstavu, a netko treba skuhati ručak. Nama se to naprosto isprepliće, mi ne možemo reći: Za danas je sad ovoga dosta i više nećemo misliti o kazalištu i o poslu. To je na neki način zgodno, ali zna biti koji put naporno.
Jeste li se iznenadili kada je Vaša kćer odabrala glumu kao životni poziv? Jeste li to odobravali?
Naravno da sam odobravao. Jesam li se iznenadio? Pa, malo se i jesam iznenadio jer znam da to nije baš blistav posao, nije posao pun glamura. Posao je težak jer vodimo sami svoje kazalište. Znači, mi smo danas ustali rano, vjerojatno kao i vi. Jučer navečer nitko od nas nije mogao završiti na nekakvom rođendanu i na nekakvoj proslavi jer znamo da ujutro imamo predstavu. Sami vozimo, znači često smo na putu. Posao u kazalištu nisu samo, kao što ljudi često misle, lijepi kostimi, dugo spavanje, izjave za medije. Ima i toga, evo sad smo s vama novinarima. Najveća nam je nagrada kada vidimo da ljudi dobro reagiraju i da smo im uspjeli nešto prenijeti.
Iza vas je bogata kazališna karijera. Možete li izdvojiti nekoliko najvažnijih postignuća i na što ste posebno ponosni?
E, pa sad, mislim da sam ja u životu napravio više od stotinjak predstava. Jako je teško izabrati nešto što bih izdvojio. Zapravo, sve predstave su mi drage. Ja sam sebi ne bih stavljao orden ili medalju. Naravno, sad mi je Lisica na prvom mjestu jer trenutno igra. Postignuće je da sam svih tih godina živo vrlo aktivno, vrlo intenzivno, vrlo ispunjeno. Bavio sam se literaturom, glumcima, kazalištem, putovanjima.
Hvala Vam što ste odvojili vremena za razgovor! Uživali smo slušajući o vašem životnom putu i planovima za budućnost.
Laura Dregarić
